Dobar mentor objasni. Odličan mentor pokaže. Najbolji mentori inspirišu!
Mentorstvo je u postupku studiranja i pisanja doktorske disertacije jedan od najznačajnijih činilaca, kako za sam tok doktorskih studija, tako i za konačan kvalitet disertacije. Istraživanje koje je Grupa za analizu i kreiranje javnih politika uz podršku PERFORM sprovela, obuhvatilo je i ovo pitanje. Kao istraživač, imao sam priliku da analiziram sva dostupna dokumenta, kao i da direktno razgovaram sa studentima doktorskih studija, rukovodiocima studija i profesorima. Zbog ograničene forme bloga, neću se osvrnuti na celokupno istraživanje, već vam preporučujem da ga pročitate ovde: Kvalitet doktorskih studija u društvenim i humanističkim naukama u Srbiji, a u ovom tekstu ću staviti fokus na važnost same srži mentorstva – njegovog institucionalnog definisanja.
Ono što prvenstveno govori u prilog važnosti mentorstva, jeste činjenica da su brojna istraživanja o kvalitetu doktorskih studija istakla pitanje mentorstva kao jedno od najznačajnijih.[1] Tako, istraživanjima su ustanoviljene sledeće neophodne stavke koje moraju biti jasno definisane i pismeno obezbeđene, uz napomenu da mentorstvo mora da bude u potpunosti prepoznato kao profesionalni rad i regulisano od strane univerziteta: procedure i/ili smernice za mentorstvo, uključujući maksimalni broj doktoranada po mentoru; obavezan ili dobrovoljan trening za mentore; zahtev ili preporuka za minimalni broj susreta sa mentorom, što podrazumeva kontinuiranu komunikaciju, čime mentor vodi kandidata kroz proces pisanja teze; zahtev ili preporuka za timove mentora; pisani ugovor između mentora i institucije, ali i postojanje memoranduma o razumevanju između mentora i doktoranda; procedure za rešavanje konflikata; pomaganje mentora da se doktorand integriše u nacionalnu i međunarodnu akademsku zajednicu; i sistematske povratne informacije od doktoranada. Dodatno, navodi se da je mentorstvo ključno da se doktorand razvije u istraživačkom smislu, te da se sastoji od saveta za razvoj istraživača, omogućavanju da se izbegnu zamke na putu kompletiranja istraživačkog projekta i obezbeđivanja da su rezultati dobijeni na metodološki ispravan način.
Kada je reč o studijama III stepena na društvenim i humanističkim fakultetima u Srbiji, istraživanje GAJP-a je utvrdilo da ne postoje nikakva formalno uspostavljena pravila u sistemu mentorstva, odnosno u relaciji mentor-kandidat, što govori da je upitno možemo li uopšte govoriti o bilo kakvom sistemu. Budući da institucionalno nisu uspostavljena niti prava niti obaveze mentora, jasno je da se čitav proces svodi na „sreću pri izboru mentora“. Da je to tako, govori činjenica da je veliki broj učesnika u sprovedenom istraživanju GAJP-a istakao da ima dobru saradnju sa svojim mentorom, ali da je to posledica drugih faktora, a ne definisanog okvira koji bi bio isti za sve mentore i kandidate. Da bi se obezbedio predvidljiv i profesionalan odnos, ova saradnja između mentora i kandidata se mora bolje definisati, a naročito obaveze u tom procesu.
Imajući u vidu hijerarhiju različitih nivoa studija u Republici Srbiji i mesto koje doktorska disertacija zauzima u odnosu na ostale radove, nesporno je da je mentor potrebniji kandidatu nego na nižem nivou studija, kako bi ga usmeravao i savetovao kroz ceo proces prijave i pisanja disertacije. Dodatni problem koji se javlja odsustvom jasno uspostavljenih pravila i procedura za mentore, jeste taj što oni svojim proizvoljnim ponašanjem i nerazumevanjem za potrebe kandidata, mogu da iz navedenih razloga, a ne iz suštinske želje da se poboljša prijava i izrada disertacije, kočiti kandidata u njegovom napredovanju. Ukoliko znamo da i u „regularnim“ uslovima vremenski period od završetka poslednjeg ispita do odbrane doktorske disertacije traje veoma dugo, nipošto se ne sme dozvoliti luksuz da se on dodatno produžava. Istini za volju, nekada i studenti doktorskih studija, usled manjka motivacije ili vremena, odugovlače sa izradom prijave i pisanjem same disertacije.
Da ne tražimo nemoguće, pokazuje zanimljiv primer saradnje profesora i studenata iz Austrije, sa Univerziteta Karl-Francens u Gracu. Naime, na tamošnjem Fakultetu humanističkih nauka (Filozofija, Istorija i Jugoistočna Evropa), jednom u semestru se organizuje okupljanje studenata i profesora, uglavnom od petka do nedelje, van samog grada, gde studenti mogu da razgovaraju sa profesorima i svojim kolegama, kako neformalno, tako i formalno, u vidu prezentovanja svoje teze. Ovakvi razgovori koji obuhvataju ne samo odnos mentor-kandidat, već i širi korpus, mogu predstavljati osnovu za razmišljanje na koji način u toku samih studija može da se uspostavi efikasna saradnja, dok, naravno, u kasnijim fazama treba isključivo obratiti pažnju na relaciju između mentora i kandidata.
Sumirajući sve navedeno, stava sam da u prvom redu univerziteti moraju da shvate da doktorandi ne smeju biti prepušteni sami sebi u procesu pisanja doktorske disertacije, te da je neophodno donošenje pravilnika ili nekog drugog obavezujućeg dokumenta kojim će se definisati osnovne obaveze mentora i kandidata, rokovi u kojima je neophodno da se saradnja odvija, ali i sankcije ukoliko se ne poštuju institucionalno definisana pravila i procedure.
[1] Videti: Anca Prisacariu and Mihai Adrian Vilcea, „Quality Assurance of Doctoral Studies in Romania – a PhD Candidates’ Perspective“, in: Procedia – Social and Behavioral Sciences 209 (2015), pp. 425-432; Joanne Byrne, Thomas Jørgensen and Tia Loukkola, Quality Assurance in Doctoral Education – results of the ARDE project, European University Association, Brussels, 2013; Kim Jesper Hermann, Gitte Wichmann-Hansen nad Torben K. Jensen, Quality in the PhD Process: A survey among PhD students at Aarhus University, Center for Undervisning og Læring, School of Business and Social Sciences, Aarhus Universitet, Aarhus, 2014; Reforming the Doctorate in the Social Sciences: A Report on Good Practice, European University Institute, Florence, 2017.
Autor je Miloš Hrkalović, doktorand na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu i istraživač Grupe za analizu i kreiranje javnih politika.
Tekst je nastao u okviru kampanje javnog zagovaranja „Unapređenje kvaliteta doktorskih studija u društvenim i humanističkim naukama u Republici Srbiji“ koju sprovodi Grupa za analizu i kreiranje javnih politika i PERFORM.