Danas u Srbiji stupa na snagu novi Zakon o sportu. Vrlo simptomatično je što taj zakon dolazi baš na Dan državnosti Republike Srbije. Kroz istoriju Srbije, njene političke figure bile su povezivane sa sportskim kolektivima i sportskim ličnostima. Nekad su čak sportski podvizi bili supstitut državničkim, u različitim okolnostima. Većina nas se seća jednog takvog slučaja, kada se 1995. godine, tadašnja reprezentacija SR Jugoslavija vratila iz Atine sa zlatnom medaljom sa EP u košarci. I tada, kao i sada, sportisti su ti koji su vratili osmeh i nadu našim sugrađanima u bolje sutra.
Politika uređivanja oblasti sporta uvek je dolazila od strane države. Država je donosila različite zakone, uredbe, smernice za funkcionisanje sportskih kolektiva, i to je svojevremeno radila jako dobro. Svoj zenit u uređivanju ove javne politike doživeli smo u vreme SFRJ. Državna politika SFRJ dovela je do toga da sport postane jači i prepoznatljiviji od same države. Tome u prilog govori i teza da je u poslednjih šest-sedam decenija sport izašao iz svih okvira očekivanog. Osvajala su se i dalje se osvajaju, kontinentalna i planetarna takmičenja i različitim sportovima, dok državničkih uspeha gotovo da nije ni bilo. Kultura je beležila određene rezultate, ekonomija jako slabe. I danas, najbolji ambasadori Srbije upravo su sportisti poput Nemanje Vidića, Vlade Divaca, Novaka Đokovića i mnogi drugi.
Država je mnogo dala sportu, a pojedinci i kolektivi su im se propisno odužili, vraćajući se sa takmičenja sa najsvetlijim odličjima. Međutim, u nekom trenutku državna politika prema sportu okrenula se protiv samog sporta, protiv njenih reprezentacija, klubova i igrača. Odnosi u sportu su uređeni Zakonom o sportu, ali on u praksi funkcioniše po principu bezbroj nepisanih pravila koji donose njeni samoproklamovani akteri. Tako i novi Zakon o sportu, koji stupa na snagu, iako ima određena poboljšanja, po mojoj proceni neće doneti ništa novo suštinski. Problematično je što je ponovo u Zakona o sportu izostavljen deo koji se tiče „transformacije“ sportskih kolektiva, koji uglavnom državni organi apostrofiraju kao “privatizaciju sportskih klubova”. Od ove floskule se treba distancirati, i omogućiti stručnim ljudima da sami odaberu model reorganizacije koji smatraju da je za njihov sportski kolektiv najprikladniji.
Druge države su različito rešile status i finansiranje sportskih klubova. U Velikoj Britaniji klubovi su uglavnom u vlasništvu privatnih lica. U Španiji imamo zanimljiv model privatizacije, gde su klubovi prešli iz statusa udruženja u akcionarska društva. Da ovaj model u Španiji jako dobro funkcioniše, najbolje govore činjenice da sportski kolektivi rade održivo, a da Španija u ekipnim sportovima drži naviše pozicije.
U Evropi sport generiše obrt od 400 milijardi evra odnosno 3,7% BDP-a EU i zapošljava 5,4 % radne snage. U svetu je to jedna od najvećih rastućih privrednih grana današnjice, gde sport čini 3% ukupne svetske trgovine. Kod nas je stanje alarmantno, prožeto nizom nedorečenosti. Naši sportski klubovi, prema Zakonu o sportu iz 1997. godine, kao i prema novom Zakonu, imaju status udruženja ili privrednog društva. I u novom i u starom zakonu uopšteno je opisano kako se osniva udruženje, kako se gasi, koji su organi njegovog funkcionisanja. Međutim, problematično je što nema ništa o tome ko je vlasnik imovine klubova, šta je to što je u vlasništvu klubova, kako se finansiraju klubovi. S toga ovaj Zakon podseća na situaciju u kojoj krećete da gradite kuću od krova.
Prema Zakonu o udruženjima, pravna forma udruženja daje pravo klubu da stiče pravo svojine nad stadionima i ostalim pratećim objektima. Tako da je ova imovina na neki način već privatizovana, što može dovesti u budućnosti Zakon o privatizaciji sportskih klubova u paradoksalnu situaciju da „privatizuje već privatnu imovinu“. Tako da ako se Ministarstvo privrede i odluči da donese Zakon o privatizaciji sportskih klubova, i osmeli da izađe sa nekim predlogom pred Vladu, pre toga će je čekati jako težak posao sa obzirom na niz nedorečenih i nekonzistentnih zakona koji su predhodno doneseni.
Još jedna manjkavost novog Zakona o sportu je što, iako je prvi put detaljnije regulisan odnos između profesionalnog sportiste i kluba, on je istovremeno neusaglašen sa Zakonom o radu. Ovi propisi je konačno trebalo da zaštite profesionalne sportiste, ali izgleda da to toga neće doći s obzirom da će se dodatni bonusi igračima oporezivati višestruko manje od zarade igrača, tako da će verovatno većina igrača biti prijavljena na minimalacu, a glavnicu para dobijati preko bonusa ili je neće dobijati uopšte. Pohvalno kod novog Zakon o sportu jeste to što je jasnije definisao odnos između igrača, kluba i menadžera, a što je apostrofirano kao glavna prepreka u uspešnom poslovanju klubova.
Vlada je još 2013. godine izašla sa stavom da je privatizacija sportskih klubova gorući problem, koji će ona u narednom periodu rešavati. Međutim, sve je ostalo na rečima. Ono što Vlada treba da uradi jeste da obrazuje radno telo za transformaciju funkcionisanja sportskih klubova, koje bi se sastojalo od radne grupe Ministarstva privrede, radne grupe Ministarsta omladine i sporta, kao i stručnjaka iz oblasti ekonomije, sporta i prava. Zatim bi trebalo da se omogući potpuna transparentnost svih ovih procesa, ali i da svi učesnici ovog procesa snose odgovornost za svoj rad. Ovaj model omogućio bi nesmetani razvoj sporta, kako i dodatno zapošljavanje.
Nesumnjivo je da ljude za jedan ovakav proces imamo, ali niko se nikad nije upustio u njega. Smatram da bi ovakav „novi“ model doveo do toga da konačno stvari postavimo na održiv način. Talenta i resursa za tako nešto imamo, potreban nam je samo odgovarajući okvir funkcionisanja.